Nevinost duse

Zapitam se sta sve zena moze uciniti za ljubav?!

I uvijek dobijem odgovor, ako je zadovoljna, onda doslovno sve.

I nije mi problem okrenuti moj dosadasnji zivot naopako zbog njega. Nije nikakav problem.

Ako cemo graditi nasu buducnost s cvrstom odlukom da potraje.

Ali za sve to...jos je rano planirati.

Mrzim to

sto sam tako slaba,

mrzim to

sto mi jos uvijek koljena klecaju,

mrzim to

sto mi jos uvijek srce ubrzano radi,

mrzim to

sto jos uvijek ostajem bez daha,

mrzim to...

Sve mrzim al' nikad tebe!

I to je ono najgore....

Kako čovjek sam sebi može zakomplikovati život, prosto je nevjerovatno...

Izgubljeni u svemiru, izgubljen u prolazu...

Izgubljeni u surovoj realnosti. Minute nam znače sate pred tuđim pogledima. Nikako da dočekamo ti par sekundi, kažem sekundi jer vrijeme nam tako brzo leti kada smo sami. I nesvjesno začeta, ta strast, zar je moguća? Kako nakon toliko vremena, kako unatoč svemu? Unatoč svima?Kako je moguće da je začeta iz ničega? Poznajemo jedno drugo kao svoj dlan, poznajemo jedno drugo onoliko koliko je moguće poznavati drugu osobu.

Konfuznost momenat poslije nam sve govori. Borimo se protiv, ali nismo dovoljno jaki, isuviše popuštamo svojim porivima.

Čudni su putevi spajanja dvoje ljudi. Isuviše čudni, katkad.

Smijem se. Pronalazim zadovoljstvo u sitnicama. Smijem se. Drugima. Ne, ne sebi nemam snage.

Pocinjem tek da shvatam ko sam i kakva sam ja. Malo kasno za razliku od vecine. Ranije mi je bilo sasvim svejedno. Cinila sam sto mi se prohtjelo. A sada... Shvatam koliko sam tvrdoglava, uporna, koliko se mogu zainatiti. I gaziti sve redom. Samu sebe ako je potrebno. Sto i cinim.

Tesko je to. Krvarim, ali ne gubim. Dobijam.

Samo se rezultati ne vide odmah...

Volim tvoj ponos

i suze sto krijes,

volim tvoj zanos

dok mi se predajes...

Volim sto znam da jesam

i kada si bijesan,

ne popustam, ne slusam

idem dalje i ostvarujem svoj san...

Ponekad pomislim da sam zaboravila tvoj miris. Ili toplotu tvog tijela. Cvrstocu tvog zagrljaja.

Ipak ne, nisam. Ostace urezano u moje sjecanje dugi niz godina. Vjerovatno.

Nevjerovatno je kako covjek moze voliti a istovremeno gaziti preko tih osjecanja i sam sebi nanositi bol. A nas dvoje smo to uradili istovremeno.

Ovih dana budi se nesto u  meni. Pokusavam da kontrolisem ali tesko. Duboka proljecna depresija...

Drhtim poput lista na vjetru.

Zeljno te ocekujem.

Iako znam da neces doci.

Znam da mi je bolje bez tebe.

A ipak, nadam ti se...

I sad bih ja trebala da napisem kao neki kvazi ultra modernicionisticki minimalisticko-crnjacko-ismijavajuci post?

U koju svrhu?

U svrhu dokazivanja svoje licnosti.

U svrhu dokazivanja mog obrazovanja, kulturne uzvisenosti kao i svoje pameti.

A sta je pamet?

Znanje? Mogucnost logicnog rjesavanja stvari? Rezimiranje zivota?

Sta je pamet? Vrlo lako je nekoga okarakterisati kao glupog. Ja radije biram - glupo djelo, nego glupog covjeka-ta karakterizacija mi je draza.

I da.. Ima jos jedna stvar.

Drazi mi je glup i sretan covjek, koji isijava iz sebe cisto zadovoljstvo i svojom nepatvorenom dusom isto prenosi na veliku vecinu u svom okruzenju, nego covjek izrazite inteligencije ili kako ovi vole rec izrazito velikog IQ koji je duboko svjestan svog okruzenja i vjecito pesimisticno raspolozen u toj mjeri da na sve ljude u okruzenju prenosi negativnu energiju i isijava cisto nezadovoljstvo...

E sta ono ja sad upravo napisah?

Cime je zenski pol zasluzio da ima menstrualni ciklus? Zasto ne bi mogao trajati samo dva dana? Bez PMS-a? A ne da se ovako patimo...

Boli me stomak, krsta, koljena, noge, grudi a veceras cu dobiti i glavobolju...

Zasto? Neko ce reci zato sto vam je dat dar radjanja. Dar davanja novog zivota je ogroman. Ali i rizican. Da li znate koje sve promjene pretrpi zensko tijelo u trudnoci? I to promjene na ustrb svog vlastitog tijela, samo da bi buducoj bebi bilo bolje. O samom porodjaju nema potrebe da bilo sta kazem...

I sve to vrijedi tog dara...

I sve ove tegobe nikada ne bih spomenula da nije PMS-a....

Odbijam da razmisljam o tebi. Odbijam. I uspijem, ne da te zaboravim, vec da te potisnem. Okupiram svoje sive celije necim drugim. Silom. Cistom silom.

I uspijevam neko vrijeme. Dok me ti ne ometes. I ucinis, uradis nesto, sto znas da ce doci do mene. Javljas se, ali ne direktno. Ne umisljam, znam da je tako. Voljela bih da umisljam, bilo bi mi lakse. Lakse se pomiriti s cinjenicom da od nas nece biti nista. 

Evo i sad se tjesim, pokusavam da te potisnem, da se ne nadam. Konstantno uvjeravam sebe da ti nisi covjek za mene. I ponekad uspijem. Ne cesto, ali uspijem. I opet nastupas ti. Remetis moj mir.

Nocima ne spavam, danju o tebi ne razmisljam, jer se borim. Ali noci su druga prica. Noci su samo tvoje. Samo tvoje u mojoj dubokoj REM fazi. Time ne vladam. Ne mogu se boriti tu. A pokusavam. Pokusavam jer se budim. I tek pred zoru zaspem...

Cekam i strahujem. Cekam da prodje jos mjesec dana i znat cu na cemu sam. Znat cu da od nas nece biti nista. Ukoliko ne ucinis nesto. Cemu se nadam? Ne znam vise ni sama...